OBJAVA O “OLUJI” NA DRUŠTVENIM MREŽAMA IZAZVALA ŽESTOKE RASPRAVE
Mladenovićev status evocira prošle događaje i poziva na suočavanje s istinom, inzistirajući na tome da rat nije započeo 5. avgusta 1995. godine, što je dan kada je pokrenuta operacija “Oluja”, već četiri godine ranije, 1991. godine.
Prema autorovim stavovima, tada je, uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA), s okupiranih teritorija Hrvatske protjerano više od pola miliona Hrvata, dok je uništeno preko hiljadu katoličkih vjerskih objekata.
Mladenović tvrdi da srpske političke elita tog vremena snosi velik dio odgovornosti za sve kasnije događaje, uključujući izbjeglištvo velikog broja Srba tokom “Oluje”.
Jedan od najkontroverznijih dijelova objave glasi:
“Da 1991. nismo napali Hrvate tenkovima, ne bismo 1995. bježali na traktorima.”
Ova rečenica postala je centralna točka mnogih komentara i podijelila javnost. Kritičari srpske politike iz tog perioda podržavaju Mladenovićevu tezu, dok je oni koji brane te pozicije napadaju.
Mladenović cilja posebnu kritiku na filmove kao što su “Dara iz Jasenovca” i “Oluja“, tvrdeći da isti iskrivljuju povijesni kontekst i ignoriraju odgovornost.
On ukazuje na činjenicu da ovi filmovi ne prikazuju srpsku politiku odbijanja mirovnih rješenja, kao što je bio plan Z4, niti prikazuju scene vezane za tretman srpskih izbjeglica unutar Srbije same.
Mladenović zaključuje svoj status pozivom na realno suočavanje sa prošlošću, naglašavajući važnost odbacivanja mitova i edukaciju mladih o vrijednostima koje nadilaze nacionalne i vjerske podjele.
Smatra da je neophodno priznati greške i razumjeti rane, kako svoje tako i drugih, te nastaviti s izgradnjom mostova mira.
Povijesni pregled događaja iz devedesetih u objavi koristi kao primjer neodgovorne politike koja je naposljetku rezultirala izgnanstvom i tragedijom ljudi.
Za Mladenovića, to je direktna posljedica politike “velikih ideala” koja je započela sa sanom o “Velikoj Srbiji”, a privela se kraju bolnim izbjeglištvom srpskog naroda.
U objavi se osvrće na nestabilne političke odluke Beograda iz devdesetih godina ističući da je nedostatak suočavanja s prošlim greškama doveo Srbiju u poziciju da nije spremna za mirnu i prosperitetnu budućnost.
Mladenović poziva na preispitivanje uloge istaknutih političara iz tog perioda i njihove odgovornosti u kreiranju i održavanju tenzija.
Takođe, autor postavlja pitanje da li u budućnosti srpska država može pronaći put iz povijesnih podjela, ukoliko se ne upusti u iskreno i nepristrasno preispitivanje svojih politika i akcija iz prošlosti.
Posebno kritizira suvremenu srpsku politiku koja, prema njegovom mišljenju, i dalje njeguje vrijednosti iz devedesetih koje ne donose napredak.
Veljko Mladenović, kao i mnogi drugi, očigledno drži da je iskreno suočavanje sa prošlošću ključ za prevazilaženje trenutnih i budućih izazova.
Između redova njegovog pisanja, jasno se iščitava poruka da odbacivanje nacionalističke retorike i usmjerenost ka pomirenju i priznavanju povijesnih grešaka može postati temelj za novu političku zrelost i razvoj.
Spontane rasprave pokrenute ovom objavom ukazuju na kontinuiranu potrebu za javnim dijalogom o osjetljivim pitanjima iz povijesti Balkana.
I dok se zamke prošlosti često opetovano raspravljaju, suočavanje s istinom i postavljanje temelja za pomirenička rješenja ostaje izazov s kojim se treba nositi kako bi se osigurala stabilna budućnost u regiji.
