Paklena igra Zagreba, Banje Luke i Mostara: kako se „porukama saradnje“ potkopava Bosna i Hercegovina
Događaji koji se posljednjih dana odvijaju na relaciji Zagreb – Banja Luka – Mostar ne mogu se posmatrati kao niz nepovezanih političkih epizoda. Riječ je o koordiniranom i pažljivo osmišljenom političkom djelovanju koje ima jasan cilj – dodatno oslabiti Bosnu i Hercegovinu kao državu te dovesti u pitanje njen suverenitet, ustavni poredak i međunarodni subjektivitet.
Piše: Akademik prof. dr. Adamir Jerković / Bošnjaci.net
U toj političkoj dinamici, hrvatski premijer Andrej Plenković sve manje nastupa u ulozi neutralnog evropskog zvaničnika i deklarativnog „prijatelja Bosne i Hercegovine“, a sve više kao direktni politički akter unutar BiH. Njegovo djelovanje odvija se u sinergiji s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, koji u toj konstrukciji funkcionišu kao ključni domaći saveznici.
Provokacija premijera Plenkovića
Namjerni ulazak premijera Hrvatske na teritoriju Bosne i Hercegovine preko formalno neotvorenog graničnog prijelaza u Bosanskoj Gradišci teško se može svesti na puku „radoznalost“, kako je to pokušao predstaviti sam Andrej Plenković. U regiji obilježenoj traumatičnim iskustvima nasilnog prekrajanja granica, takav potez nosi snažnu simboliku. Granice suverenih država ne prelaze se proizvoljno, a naročito ne na način koji ignorira institucije druge države.
Taj čin šalje višeslojnu poruku – poruku demonstracije političke moći, poruku svjesnog zaobilaženja državnih organa BiH i poruku da Zagreb sebi prisvaja prava koja bi, u obrnutom scenariju, izazvala ozbiljan međunarodni skandal.
Suština Plenkovićeve posjete Banjoj Luci dodatno se razotkriva kroz susrete s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem, simboliku događaja, domjenke i pažljivo biranu retoriku. Kada premijer Hrvatske u Banjoj Luci, političkom središtu secesionističkog projekta u BiH, govori o „poštovanju Dejtonskog sporazuma“, dok istovremeno prešutno podržava njegovu sistemsku razgradnju, jasno je da se Dayton koristi kao paravan, a ne kao okvir stabilnosti.
Jer Dejton nije samo mehanizam „legitimnog predstavljanja“, već sporazum koji garantuje cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine – upravo ono što Dodik i Čović godinama osporavaju, a kao rješenje vide odlazak visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Plenkovićevo insistiranje na izmjenama Izbornog zakona BiH, uz obrazloženje zaštite prava Hrvata, odavno je izašlo iz okvira dobronamjerne političke brige. Taj pritisak ima funkciju očuvanja etničkog modela vlasti, blokiranja građanskog principa i dugoročnog stvaranja pretpostavki za treći entitet. U takvom scenariju Dodik dobija snažan argument – svaka dodatna etnička fragmentacija Federacije BiH potvrđuje njegovu tezu o Bosni i Hercegovini kao „nemogućoj državi“. Zato savez Dodik – Čović funkcioniše bez većih trzavica, dok Zagreb toj politici daje međunarodnu logistiku i političku legitimaciju.
Ideološki zagrljaj Dodika i Maxa Primorca
Posebnu dimenziju ovoj koordinaciji daje Dodikova javna odbrana Maxa Primorca, hrvatskog lobiste koji otvoreno zagovara treći entitet i Bosnu i Hercegovinu opisuje kao „propalu državu“. Ovdje nije riječ o slobodi mišljenja, već o političkom diskursu koji direktno udara na ustavni poredak BiH.
Kada Dragan Čović Milorada Dodika javno oslovljava kao „predsjednika“, ignorišući sudske presude i institucije države, to nije slučajna greška, već svjesna politička poruka lojalnosti. Kada Andrej Plenković na takve poruke ne reagira, već nastavlja govoriti o „saradnji“ i „međusobnom poštovanju“, on postaje dio istog obrasca političkog djelovanja.
Posebno zabrinjava međunarodna dimenzija ove strategije. Kroz lobističke mreže u Sjedinjenim Američkim Državama i pojedine desničarske medije plasiraju se narativi koji Bosnu i Hercegovinu prikazuju kao leglo radikalizma, „novi Hezbollahu“ i sigurnosnu prijetnju Zapadu. Riječ je o svjesno konstruiranim lažima, osmišljenim da ciljaju američke strahove i postepeno oslabe međunarodnu podršku cjelovitoj i suverenoj BiH. U toj propagandi srpski i hrvatski nacionalistički projekti koriste isti narativ, razlikujući se tek u nijansama.
Zbog toga je pogrešno vjerovati da su ovi potezi nepovezani ili motivirani brigom za stabilnost. Radi se o „paklenoj igri“ u kojoj se Bosna i Hercegovina tretira kao problem koji treba „riješiti“, a ne kao država koju treba ojačati. Andrej Plenković u toj igri više nije pasivni posmatrač, već aktivni učesnik koji svjesno relativizira granice, krši diplomatske norme i daje legitimitet onima koji BiH doživljavaju kao privremenu tvorevinu.
Ukoliko Sarajevo na ovakve procese nastavi odgovarati šutnjom, improvizacijom i unutrašnjim političkim podjelama, posljedice bi mogle biti dugoročne. Ono što se danas naziva „porukama saradnje“, sutra se može pretvoriti u međunarodno prihvaćenu „realnost“ etničkih rezervata. Tada će biti kasno podsjećati na pravo, principe i istinu.
Bosna i Hercegovina se ne ruši jednim potezom. Ona se sistematski i planski potkopava. Upravo tome danas svjedočimo.
