Nakon talasa euforije i zajedničke radosti, često uslijedi trenutak koji podsjeti na realnost. Ovaj put takvu reakciju izazvala je izjava Nebojša Vukanović, koji je u jeku slavlja zbog plasmana Bosna i Hercegovina na Svjetsko prvenstvo poručio da se „ne mogu voljeti dvije žene“, pa samim tim ni navijati za dvije reprezentacije.
Takvo poređenje teško se može ozbiljno braniti. Pojednostavljene analogije zanemaruju činjenicu da ljudi često imaju složene identitete i višestruke osjećaje pripadnosti. U stvarnosti, mnogi istovremeno osjećaju povezanost s više kultura, država ili zajednica – i to nije kontradikcija, nego svakodnevica.
Upravo zato ova izjava djeluje razočaravajuće, posebno jer dolazi od političara koji se često predstavlja kao alternativa postojećim strukturama. Kritika sistema i borba protiv korupcije jesu važni, ali sami po sebi ne znače i postojanje šire političke vizije, koja je danas Bosni i Hercegovini itekako potrebna.
Reakcije građana, ali i primjeri poput dolaska Novak Đoković, pokazali su da u društvu postoji sve veća spremnost za normalizaciju odnosa i prevazilaženje podjela. Sve je više onih koji razumiju da simpatije prema drugim državama, poput Srbija ili Hrvatska, ne moraju biti u suprotnosti s podrškom vlastitoj zemlji.
Problem nastaje kada političari ne prepoznaju takve promjene u društvu. Umjesto da ponude novu viziju zasnovanu na saradnji, razvoju i uključivosti, često ostaju u okvirima narativa koji su godinama produbljivali podjele.
Ako neko teži najvišim funkcijama, poput članstva u Predsjedništvu, tada je nužna politička širina. To podrazumijeva razumijevanje da inkluzivna država ne ugrožava identitet pojedinca, nego ga dodatno osnažuje.
Savremena politika također traži odgovornost i spremnost da se prizna greška. Umjesto zauzimanja defanzivne pozicije, očekuje se sposobnost da se kaže da je određena izjava bila neadekvatna i da postoji spremnost za drugačiji pristup.
Na kraju, ključno pitanje ostaje isto: da li graditi politiku koja razumije kompleksnost društva i povezuje ljude, ili ostati zarobljen u starim obrascima koji su region godinama držali u mjestu.
Vrijeme pokazuje da građani sve više naginju prvoj opciji – politici koja prihvata različitosti i gradi mostove, a ne zidove.
Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
