Nezavisni vojni analitičar i bivši inspektor Ujedinjenih nacija za naoružanje Skot Riter ocijenio je da je Iran promjenom načina rada svoje protivvazdušne odbrane uspio otežati djelovanje američke avijacije i smanjiti njenu mogućnost djelovanja duboko unutar iranskog vazdušnog prostora.
Prema njegovoj procjeni, Teheran je prešao sa klasičnih radarskih sistema na elektrooptičke i infracrvene senzore za otkrivanje ciljeva, što je, kako tvrdi, značajno promijenilo odnos snaga u vazdušnim operacijama.
Pasivni sistemi otežali otkrivanje
Riter navodi da novi način otkrivanja ciljeva ne koristi radarsko zračenje, zbog čega američki avioni ne dobijaju uobičajena upozorenja da su locirani ili zahvaćeni.
Prema njegovim riječima, upravo nakon ove promjene američke snage počele su gubiti letjelice, što je, kako tvrdi, doprinijelo odluci Washingtona da podrži prekid vatre.
Njegove tvrdnje uslijedile su nakon izvještaja lista Wall Street Journal prema kojem je predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Donaldu Trumpu predstavljeno više opcija za mogući rat punog obima protiv Irana, ali je američki predsjednik odlučio nastaviti pregovore.
Riter smatra da takvi navodi ne odražavaju stvarno stanje na terenu te tvrdi da SAD trenutno nemaju održiv plan za vođenje velikog vojnog sukoba s Iranom.
Tvrdnje o ograničenim američkim kapacitetima
Prema njegovoj procjeni, američka vojska nema dovoljan broj kopnenih jedinica, logističkih kapaciteta, zaliha goriva niti dovoljne količine preciznog naoružanja za dugotrajan rat na iranskoj teritoriji.
Dodao je da je značajan dio krstarećih raketa i drugog preciznog naoružanja već iskorišten u prethodnim vojnim operacijama, dok proizvodnja ne uspijeva pratiti tempo njihove potrošnje.
Riter smatra da se zbog toga Washington nalazi pred izborom između nastavka diplomatskih pregovora i mogućeg ulaska u sukob za koji, prema njegovim riječima, nema dovoljno pripremljenih resursa, logistike i municije.
Promjena iranske taktike
Osvrćući se na četiri vazdušna udara koja su, prema njegovim navodima, SAD izvele na ciljeve na jugu Irana nakon proglašenja primirja, Riter je ocijenio da američka avijacija više ne može bez značajnog rizika djelovati duboko u iranskom vazdušnom prostoru.
Podsjetio je da se američka doktrina suzbijanja neprijateljske protivvazdušne odbrane (SEAD) zasniva na otkrivanju i uništavanju radarskih sistema, pri čemu avioni prvo lociraju radarsko zračenje, a zatim protivradarskim projektilima gađaju njegov izvor kako bi otvorili prostor za daljnje operacije.
Prema njegovim tvrdnjama, Iran je taj model otežao prelaskom na elektrooptičke i infracrvene uređaje za otkrivanje i praćenje ciljeva. Budući da takvi senzori rade pasivno i ne emituju radarske signale, američke snage ih, kako tvrdi, ne mogu otkriti na isti način kao aktivne radarske sisteme.
Američka avijacija na većoj udaljenosti
Riter navodi da je prelazak na novi sistem izveden bez javne najave te tvrdi da američka vojska nije bila upoznata s promjenama sve dok, prema njegovim riječima, nije počela gubiti letjelice.
Istovremeno smatra da dodatni izazov predstavljaju ograničene zalihe projektila velikog dometa i drugog naoružanja namijenjenog djelovanju sa sigurne udaljenosti.
Zbog toga, zaključuje Riter, američka avijacija je trenutno prinuđena djelovati uglavnom s periferije iranskog vazdušnog prostora, koristeći raspoložive projektile dugog dometa, bez mogućnosti da uspostavi potpunu kontrolu nad nebom iznad Irana.
Znate nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
