Američki dekret koji je zapalio Balkan: Washington uputio direktan ultimatum za 6 država

Promjene u pristupu Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije prema Zapadnom Balkanu ponovo su otvorile raspravu o budućoj ulozi međunarodnih aktera u Bosni i Hercegovini i regionu, posebno nakon što je američki State Department prošle sedmice Kongresu dostavio novi izvještaj o stanju na Balkanu.

Dokument administracije predsjednika Donald Trump obuhvata Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Srbiju, a u prvi plan stavlja pitanja stabilnosti, ekonomskog razvoja te ograničavanja ruskog i kineskog uticaja u ovom dijelu Evrope.

Prema ocjenama analitičara, sadržaj izvještaja ne predstavlja radikalan zaokret u američkoj politici, već nastavak smjera koji je postavljen još tokom mandata administracije predsjednika Joea Bidena, naročito nakon početka rata u Ukrajini. Od zemalja Zapadnog Balkana očekuje se jačanje odbrambenih kapaciteta u skladu sa NATO standardima, odlučnija borba protiv korupcije te stvaranje povoljnijeg okruženja za ulaganja američkih kompanija u energetiku, infrastrukturu, informaciono-tehnološki sektor i druge privredne oblasti.

U izvještaju se naglašava da Washington više ne planira aktivno učestvovati u modelu takozvane „izgradnje država“, odnosno direktnom oblikovanju političkih sistema drugih zemalja. Umjesto toga, fokus će biti usmjeren na očuvanje stabilnosti i razvoj partnerstava zasnovanih na zajedničkim ekonomskim interesima.

Istovremeno, američka administracija jasno poručuje da ostaje posvećena suzbijanju uticaja Rusije i Kine na Balkanu, posebno u oblastima koje se smatraju strateški važnim, poput energetike, telekomunikacija i transportne infrastrukture.

U međuvremenu, pojedini evropski zvaničnici sve češće ukazuju na razlike između pristupa Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država kada je riječ o rješavanju političkih izazova u regionu, što dodatno otvara pitanja buduće koordinacije zapadnih partnera na Balkanu.

U analizi se podsjeća i na odlazak visokog predstavnika Christian Schmidt, koji se dovodi u vezu sa širim promjenama međunarodnog pristupa prema Bosni i Hercegovini i cijelom regionu.

Zaključuje se da će budući razvoj političkih prilika na Zapadnom Balkanu u velikoj mjeri zavisiti od sposobnosti domaćih političkih aktera da postignu kompromis i pronađu održiva rješenja za otvorena pitanja. U suprotnom, postoji mogućnost da ključne odluke ponovo budu oblikovane kroz interese velikih sila i njihove geopolitičke prioritete.