Načelnik Opštine Istočna Ilidža i član Srpske demokratske stranke (SDS), Marinko Božović, u javnoj izjavi je poručio da je istina da Republika Srpska ima predsjednika — ali, kako je rekao, to je Hrvat iz HDZ-a, što smatra “nažalost”. Ova izjava dolazi u kontekstu političke prepirke između Milorada Dodika i Dragana Čovića, u kojoj se raspravljalo da li RS u ovom trenutku uopšte ima predsjednika.
Šta je prethodilo toj izjavi
- Dragan Čović je javno rekao da Republika Srpska trenutno nema predsjednika.
- Nakon toga, Milorad Dodik je odgovorio zauzeo stav da smatra da “Herceg-Bosna nema predsjednika” i da je potrebno izabrati ga.
- Božović je reagovao na sve to, istakavši da smatra da Dodik, iako je smijenjen od strane određenih izbornih i pravosudnih odluka, i dalje ima funkciju u praksi — ali da je stvarna osoba na toj poziciji Hrvat iz HDZ-a, Davor Pranjić.
Reakcija Božovića i značaj izjave
- Božović je izjavio da je situacija “prepucavanje”, pita se kome ovo odgovara i da li je prijateljstvo između političkih lidera narušeno.
- Njegove riječi su: „Istina je da Republika Srpska ima predsjednika, ali Hrvata iz HDZ-a. Nažalost!“ — što implicira da su promjene u strukturi vlasti dovele do toga da ne samo formalno nego i faktički predsjedništvo entiteta bude u rukama neke osobe iz HDZ-a.
Politički i pravni kontekst
- Božovićeva izjava se događa u vremenu kada su odluke izborne komisije i drugih institucija dovele do smjene Milorada Dodika s mjesta predsjednika RS-a.
- Postoje spekulacije, prema izjavama, da su ovlaštenja koja je Dodik imao prenesena na Pranjića, iako taj prenos ovlaštenja još nije potvrđen formalnim dokumentom u javnosti.
- U političkom smislu, ovo je dio šireg konflikta o tome ko ima stvarnu vlast u RS-u — da li je to osoba koja formalno nosi titulu ili ona koja je priznata od strane političkih institucija, ali je pod različitim okolnostima udaljena.
Urednička analiza
Izjava Marinka Božovića je šokantna jer postavlja pitanje legitimnosti funkcije, ne samo formalno, nego i suštinski. Kad jedan političar kaže da “RS ima predsjednika, ali ga ne bi htio imati”, on priznaje da je pozicija kompromitovana — da je u “praktičnim” rukama nekog drugog.
Ovo odražava ozbiljan politički jaz: između onoga što piše u zakonu, onoga što su institucije odlučile, i onoga što narodni osjećaj percipira. Kada publika vidi da su formalne odluke zamijenjene “faktičnim” stanjima, narativ se preusmjerava s zakona na realpolitiku — s pravne legitimnosti na moć, percepciju i kontrolu.
Takođe, Božovićeva izjava izaziva pitanja: ako je formalni predsjednik smijenjen, ko su ljudi koji zaista donose odluke? I koliko je ta situacija opasna za institucionalno povjerenje? Odgovor na ova pitanja može imati značajne posljedice — za stabilnost političkog sistema, za povjerenje građana i za međunarodni imidž entiteta.
