U vremenu kada se razlike često koriste kao razlog za nove podjele, iz Visokog dolazi priča koja podsjeća da običan ljudski odnos može biti jači od svake etikete. U naselju Dobrinje kod Visokog živi nana Ziba, porijeklom iz Rogatice, žena čije životno iskustvo i danas iznenadi svakoga ko je čuje prvi put: četiri godine provela je u Austriji – i to u kući pravoslavnog sveštenika.
Na prvu, ova rečenica zvuči kao scenarij za film, ali njena priča je jednostavna, ljudska i snažna. Nema u njoj “velikih parola”, nema ni potrebe da se bilo ko dokazuje. Ima samo svakodnevica i pravilo koje bi, kad bi ga svi usvojili, učinilo društvo mirnijim: poštuj tuđe, čuvaj svoje.
Život u Austriji koji je ostavio trag
Nana Ziba je, prema onome što je ispričala, spletom okolnosti završila u kući sveštenika. I upravo tu dolazi dio priče koji izaziva najviše reakcija: ona kaže da joj niko nije pravio problem zbog njene vjere, odijevanja ili običaja. Sjeća se jasno i bez gorčine:
„Živjela sam u popovoj kući. Niko mi nije branio nošnju, maramu, ni muslimansku odjeću. Četiri godine provela sam kod popa.“
Za nju to nisu bile “velike teme”, nego svakodnevni život: kuća, obaveze, običaji, miran suživot. Umjesto pritiska ili osuđivanja, dobila je prostor da ostane ono što jeste.
Rečenica koja vrijedi više od hiljadu rasprava
U sjećanju joj je posebno ostao razgovor sa sveštenikom, u kojem joj je, kako kaže, objasnio da nema potrebe da se bilo ko kome opravdava – svako neka radi svoje i poštuje drugo.
„Pop mi je rekao: Majko, ti obavljaj svoje običaje, a ja ću svoje.“
„Kad sam klanjala, pop je rekao: Pametno, majko, ti svoje, a i ja ću svoje.“
„Poštovao je moju vjeru, a ja njegovu. Nismo se miješali u običaje… Nikada se nisam osjećala ugroženo ili diskriminisano.“
Ove rečenice su srž cijele priče. Ne zato što su “idealne”, nego zato što su realne. One pokazuju da mir često ne nastaje iz velikih deklaracija, nego iz malih, svakodnevnih dogovora: da se ne vrijeđa, da se ne ismijava, da se ne provocira.
Zajednička kafa, obični dani i ljudskost
Nana prepričava i detalje koji zvuče toplo, domaćinski, poznato – kao da se sve dešava u komšiluku, a ne u tuđini. Jedan od takvih trenutaka je prizor nakon liturgije:
„Kada pop dođe s liturgije, rekao bi mom mužu: Dedo, skuvaj nam kafu, nena klanja, a mi ćemo da sjednemo i porazgovaramo.“
PROČITAJTE I: Sjajne vijesti za dijasporu: Direktni letovi iz Mostara za Stuttgart i Düsseldorf — poznata satnica i termini sezone
Ovo je, u suštini, slika normalnosti: vjera nikome ne smeta, niko nikoga ne “prevaspitava”, a ljudi se druže bez straha i bez potrebe da dokazuju ko je veći ili ispravniji.
Zašto se ipak vratila u Bosnu i Hercegovinu?
Iako kaže da joj u Austriji “ništa nije falilo”, nana Ziba priznaje da se nije uspjela naviknuti na život tamo. Nedostajali su joj dom, prijatelji, način života u BiH i osjećaj pripadnosti.
Takve odluke ljudi često ne donose zbog novca ili komfora, nego zbog emocije: gdje god da odeš, čovjek zna šta mu je “njegovo”.
Poruka priče
U ovoj priči nema potrebe da se neko stavlja na stranu. Poenta je univerzalna: različitost ne mora biti prijetnja. Može biti prilika da se nauči poštovanje. Nana Ziba je to doživjela na najjednostavniji način – kroz miran suživot, bez pritiska i bez nametanja.
Ako išta ostaje kao zaključak, onda je to ideja da se društvo ne popravlja velikim riječima, nego malim potezima: ne vrijeđaj, ne omalovažavaj, poštuj. I to je ono što ovu priču čini vrijednom dijeljenja.
Pročitajte više vijesti iz rubrike Vijesti
